Etapa 1:
(mrkla noc u kavezu sa zverima)
Mislim da ne treba posebno opisivati period neposredno po zavrsetku WWII.
Koloplet mrznja, sto iz nerazresivih predratnih/klasnih trvenja, sto iz gneva, besa, patnje
akumuliranog u krvavim ratnim godinama, docekao je svoj momenat. Pobednik se ustolicava nizom
krvavih epizoda - likvidacijama nepodobnih, masovnim streljanjima, otimanjem imovine, nasilnim
useljavanjima, terorom.
Svedocenja o tim vremenima ima mnogo, i mislim da na ovoj temi nije bilo nikakvog sporenja oko
toga. Vremena pogoduju sirovima i surovima. Oni koji nisu ni jedno ni drugo, ali su podmukli,
skloni spletkarenju i cinkarenju, takodje imaju svojih pet minuta. Mnostvo nevinih na koje je
iz ko zna kojih razloga samo upereno prstom zavrsavaju zivot nista teze nego moljac koji naleti
na svetiljku.
Ova etapa svoj maksimum dozivljava negde od 1945-1948-me, sa finalnim repom (Informbiro) koji
se pruza znatno duze.
Dominantna crta ovih vremena je
strah, dubok i tezak koji ni pobednicima a kamoli porazenima
ne daje da disu. Strada se lako, prijateljstva su nepouzdana, podozrenja i potkazivanja svakodnevna,
politicke i druge kombinacije nepredvidljive i bez najave - glave lete lako, i jedini pravi recept
za ova vremena je malo govoriti i po mogucstvu ne izbijati iz kuce (osim po tackice za ulje, hleb
i mleko).
Etapa 2:
(siva svitanja)
Pedesete su donele vrlo jasnu situaciju - vlast je opasna i krvozedna, strada se lako. Rat je prosao,
osim za revolucionarnu avangardnu manjinu prakticno nema nicega.
Kad saberem svoje utiske o ovom vremenu koje mahom poznajem osim iz prica starijih tako i preko
upotrebnih predmeta (odece, obuce, predmeta za licnu upotrebu) - sve se sublimira u jedan pojam -
sivu boju (pracenu uskim spektrom ostalih mrkih, tustih i mutavih boja). Sivi su dzemperi, kaputi,
kosulje (mahom vojnicke), siva/namrstena lica ozbiljnih drugova u sivim odelima.
Realnost zemlje i drustva je izrazita materijalna oskudica. Ne bih je zvao bedom zato sto nije
pracena ubijenoscu volje i letargijom; naprotiv - protagonisti tog vremena su mahom tvrdi likovi,
rodjeni sa ogromnom zivotnom energijom i optimizmom, prkosom, cvrstinom, ozbiljnoscu. Ta neka
generacija jedva nesto starija od mojih roditelja (dede/babe/tetke/ujaci,...) me i dan-danas
impresionira navedenim osobinama. Stara tetka, ostala da zivi sama bez igde ikoga u brdima CG,
veci je optimista, toplija dusa, jaci duh od bilo koga koga znam na dva kontinenta.
Poratna WWII vremena poradjaju slicne likove na svim stranama sveta. Tu istu poratnu generaciju
sa velikom paznjom posmatram na kanalima na kojima emituju NBA utakmice iz davnih vremena (60-te
i rane 70-te). Ne mogu da se ne zapanjim kako generacija koja u to vreme ne moze da ima vise od
25 godina izgleda stameno, ozbiljno, stalozeno, muzevno, sa naglasenom skromnoscu i sposobnoscu
za lako nosenje sa tegobama. Cak ni najredji alfa-muzjaci opasnog izgleda danasnje NBA (Kendrick
Perkins, recimo) u poredjenju ne izgledaju nista vise nego sacica metroseksualnih pilica.
U gradovima je situacija jos koliko-toliko podnosljiva. Na selu, vec duze vremena ne moze ni da se
dise. Stalni prisilni otkupi (otimanja) viskova, eksperimenti sa grupisanjem imovine prakticno
selo drze u bezperspektivnosti i gladi. Nije nikakva retkost da se narocito u mesecima izmedju
zime i prvog svezeg povrca gladuje nedeljama, uz opciju da se nesto za jelo skocka od kopriva,
i slicnih kombinacija.
Ta generacija krece da na svojim plecima odnese ratne rusevine, otera nemastinu i donese neka
druga vremena.
Kako stvari stoje, izgleda da krvopije na vlasti imaju i nesto sto se moze nazvati vizijom.
Oni definitivno imaju neke dugorocnije planove. Ako su striktno potrudili da u domenu drustvenih
nauka zavedu strahovladu, izgleda da su napravili neki srecniji kompromis u pogledu egzaktnih
nauka, dovodeci na najvise naucne i obrazovane pozicije sustinski kvalitetne ljude. Na tehnickom
fakultetu tu je legendarni matematicar Radivoj Kasanin, profesor jos od pre rata, tu je i vrhunski
predavac i strucnjak Jovo Surutka (cija bih predavanja/besede iz 1980-te gledao sa uzivanjem i
dan-danas).
Zbog ucesca u ratu na strani partizana, najvise poverenje dobija i Pavle Savic, pariski djak,
saradnik Frederika i Irene Zolio-Kiri, kandidat za Nobelovu nagradu za fiziku 1938-me. Pravi covek
za stvaranje temelja strateski bitnom nuklearnom inzenjeringu, osnivac i dugogodisnji direktor
nuklearnog instituta u Vinci (
http://en.wikipedia.org/wiki/Pavle_Savi%C4%87).
Akademija i razvoj/industrija pocinju da se prate.
Malobrojni studenti koji prezive nemilosrdni dril imaju zasluzen pecat oprobanog kvaliteta. Iz
tih prvih generacija se izdvaja i profesor Branislav Nastic, glavni dizajner koji je prakticno
postavio na noge sva velika TV studija u zemlji (Beograd, Sarajevo, Zagreb...).
Ta mala, bedna, mucna i tuzna zemlja pocinje da koraca ka nekom svom svetlu. Stvaraju se fundamenti,
dominira grobna i tegobna siva ozbiljnost, za kolor i zezanje nema puno prostora. Za generaciju koja
koraca, ti koraci uglavnom znace blato na cipelama/opancima, surove zime, neresena najosnovnija
zivotna pitanja, sobicke, dvorisne udzerice sa cesmama u sredini, malobrojne tople obroke.
Kao kontrateg - tu je sveprisutna solidarnost, odgovornost starije brace/sestara za mladje,
pozrtvovanost.
Mihajloviceva knjiga "Kad su cvetale tikve", Kaporovi "Foliranti" (scene u studentskom gradu)
opisuju ta vremena jako dobro.
Ako se secate onog legendarnog @zmajevacf komentara na temi "Amerika vs. Evropa" - o 'biti' vs.
'imati'. U istoriji Balkana (narocito Srbije) se 'biti' vs. 'imati' smenjuje po egzaktnom
rasporedu ratnih vs. mirnodopskih perioda. Ovaj period SFRJ je potpuni izuzetak od pravila
po tome sto je prvi (i za sada i jedini) mirnodopski period u kojima je set vrlina bio baziran
na licnom samopregoru, vrlo minorno centriran prema pukom sticanju.
Ako smo ikada mogli da se u mirnodopskom kolektivnom smislu poredimo sa mentalitetom ljudske
kosnice Japana, to je valjda u ovom periodu, u kojem se stvaraju temelji svih znacajnijih preduzeca,
a brojnim radnim akcijama se gradi kicma infrastrukture zemlje (tj. sve ono sto nabraja hapless_joint
a.k.a drug mrle surovi).