Citat:
Dolaskom GSM mobilnih telefona većini je laknulo, jer se oni ne mogu tako lako prisluškivati kao NMT (099) mobiteli, koje možete slušati običnim UKW prijemnikom čija cijena ne prelazi cijenu samog mobitela koji se prisluškuje. Međutim, niti GSM nije imun na prisluškivanje.
UVOD
Do podataka o današnjoj tehnici, mogućnostima i opsegu prisluškivanja fiksnog ili mobilnog telefonskog prometa dolazi se na sličan način kao i do podataka o špijunskim satelitima i njihovim mogućnostima: informacije se pojave većinom kod medijske eksponiranosti raznih špijunsko-prislušnih afera koje pokrenu političari ili vojni dužnosnici koji sumnjaju da su meta tajnog prisluškivanja. Kod sudskih procesa i izjava koje daju akteri afera za javnost, pronađe se pokoji redak o samoj tehnici, načinu i metodama kojim je prisluškivanje mobitela provedeno, a u ovom članku pokušao sam objediniti sve te "razbacane" informacije, ne ulazeći u tumačenje moralne strane vršenja prisluškivanja (kršenje ljudskih prava, slobode komuniciranja itd ...) već prvenstveno, što je elektroničarima zanimljivije, skupiti dostupne tehničke informacije o samim uređajima i metodama kojima se vrši prisluškivanje mobilne telefonije. Tako sam pobrojao i nekoliko tvorničkih uređaja za prisluškivanje mobitela koji se nude na prodaju, iako su za njih dani prilično šturi, a često i dvojbeni podaci. Za svaki takav uređaj koji se nudi za prisluškivanje GSM-a (pa čak i ako je u pitanju samo malo bolji radio skaner sa analizatorom spektra) stoji da je namijenjen prodaji samo vladinim organizacijama i tajnim službama. Međutim, samim time što se uređaji reklamiraju preko interneta, ponekad i sa naznačenom (povećom) cijenom, daje naslutiti da će trgovci uslužiti svakog "ozbiljnog" kupca. Naime, sve više država donosi zakonske uredbe, kojima svojim telekomunikacijskim tvrtkama propisuju obvezu pružanju usluga vladi za potrebe provođenja prisluškivanja telekomunikacijskog prometa, a to onda znači da vlade više nemaju potrebu za legalnom nabavom skupih uređaja za dešifriranje u realnom vremenu. Na kraju, treba spomenuti da se na internetu "prodaju" i totalno neozbiljni uređaji i programi za prisluškivanje GSM-a u privatnom aranžmanu, obično vrlo povoljne cijene i fantastičnih mogućnosti, za koje će svatko tko imalo poznaje GSM sustav lako zaključiti kako prezentirani uređaj ne može funkcionirati.
AFERE
Krajem devedesetih, kad su skandali s prisluškivanjem oporbenih političara, novinara i drugih javnih osoba potresali medije, povela se rasprava i o tehnološkim mogućnostima prisluškivanja. Tada su neki tvrdili da je mobitele teško prisluškivati, a drugi da je mobitele najlakše prisluškivati i da oni koje prisluškuju i ne mogu primijetiti da ih nadziru. Pisalo se da je svaki mobitel zapravo radioemiter i da tajne službe - preko signala koji mobitel odašilje bez obzira na to razgovara li korisnik ili ne - tajne službe u svakom trenutku mogu znati gdje je nadzirana osoba (tako su turske tajne službe uhitile kurdskog vođu Abdulaha Öcalana). Potom se govorilo da je moguće prisluškivati samo prepaid korisnike odnosno pretplatnike, a da se one koji koriste bonove ne može nadzirati. O svim ovim tvrdnjama može se diskutirati, međutim ono u što danas možemo biti sigurni je, da je moguće prisluškivati i nadzirati bilo kojeg telefonskog pretplatnika i to ne zahvaljujući nekoj posebnoj tajnoj tehnologiji, već samo zahvaljujući u uvodu spomenutim vladinim uredbama prema telekomunikacijskim tvrtkama. Isto vrijedi za Internet-providere i korisnike. Tajne službe putem providera mogu nadzirati internetsku korespondenciju ako za to, također, postoje zakonom propisani razlozi. Ali krenimo redom!
Početkom listopada 2000. godine, na konferenciji za novinare u prestižnome Clubu Filipino u blizini glavnoga grada Manile, filipinski guverner Luis Sinsong javno je okrivio filipinskog predsjednika Josepha Estradu, već dobrano upletenog u brojne skandale, za primanje basnoslovnih iznosa mita. I dok su sudionici press konferencije još raspravljali o detaljima guvernerove izjave, Estradini odani ljudi u policijskome aparatu parkirali su pred klubom neupadljiv Toyotin kombi opremljen najsuvremenijim prislušnim uređajima i istog trenutka stavili pod nadzor mobilne telefone više stotina ljudi, uglavnom senatora, državnih odvjetnika i novinara. Nakon Estradina svrgnuća, parlamentarni odbor koji je ispitivao korumpiranost filipinskog predsjednika i ljudi koji su ga okruživali, obznanio je mnogobrojne, više godina brižno prikrivane dokumente o slučajevima masovne uporabe prislušnih uređaja proizvedenih u Njemačkoj. Na jednom od saslušanja pred Odborom general Panfilo Lacson, u međuvremenu uhićeni šef filipinske policije, otkrio je uobičajenu praksu povremenih šoping-tura u daleku Njemačku, gdje su za Estradine vladavine kupovani najsuvremeniji uređaji za prisluškivanje fiksnih i mobilnih telefona. Potrošeni iznosi premašivali su pola milijuna dolara, a glavni opskrbljivač bila je minhenska telekomunikacijska tvrtka Rohde & Schwarz.
Vrlo je vjerojatno da su dobri kupci minhenske tvrtke Rohde & Schwarz i naši prvi susjedi Slovenci. Kada su 6. siječnja 1998. godine u pola bijela dana dvojica pripadnika slovenske obavještajne službe uhićena na hrvatskome teritoriju u Dubravi Križovljanskoj, u njihovom je Volkswagenu Transporteru 2,4D pronađen veći broj uređaja za elektroničko izviđanje i protuelektroničko djelovanje. Obavještajci su prekršajno kažnjeni i protjerani, kasnije je protiv njih pokrenut i kazneni postupak, a vozilo je zaplijenjeno i tek je nakon tri godine vraćeno slovenskome Ministarstvu obrane. Nikada nigdje nije podrobnije objašnjeno kakvim je sve uređajima slovenski špijunski kombi bio opremljen i što je to Slovence tako jako zanimalo u hrvatskim telekomunikacijama. Činjenica da je hrvatska strana ipak vratila sve što je bilo zaplijenjeno, daje slutiti da u vozilu i nisu bili instalirani neki posebno zanimljivi ili najnoviji proizvodi, već najvjerojatnije samo dobro poznati uređaji kakvima raspolažu i državne službe s ove strane Sutle, ili čak i stariji. Dakako da su to samo pretpostavke, jer vrsta i suvremenost prislušnih uređaja kojima hrvatska država bdije nad svojom sigurnošću i sigurnošću svojih građana predstavlja tajnu i o njima se ne može dobiti nikakve službene podatke.
O još jednoj slovenskoj aferi (Vič-Holmec) pisalo se u medijima prije pet godina. Naime, novinar TV Slovenije Tomaž Ranc istraživao je pozadinu policijske afere Vič-Holmec, kada je lansirana ocjena da je u desetodnevnom lipanjskom ratu za samostalnu Sloveniju na graničnom prijelazu slovensko-austrijske granice Vič-Holmec bilo zlodjela koja bi se mogla kvalificirati kao ratni zločini. Policiju je zanimalo odakle Ranc dobiva informacije i bez potrebnih naloga pribavila je popis osoba s kojima je novinar razgovarao u tom razdoblju (sudska uredba za nadzor telefonskih razgovora donesena je tek naknadno). Ranc je to otkrio, oštećeni je novinar pokrenuo civilnu tužbu protiv Slovenije, sud mu je odredio 600.000 tolara odštete (oko 2700 Euro), unutarnji nadzor MUP-a suspendirao je dva policajca ... Tada se pokazalo da slovenski sudovi na godinu izdaju stotinjak uredbi za prisluškivanje ili nadzor telefonskih razgovora.
Posljednjih nekoliko godina u Njemačkoj nije bilo spektakularnih slučajeva prisluškivanja novinara ili političara, ali je prisluškivanje sve omiljenije i njemačkoj policiji i tajnim službama. Prema navodima saveznog povjerenika za zaštitu podataka, broj slučajeva prisluškivanja u Njemačkoj porastao je u pet godina za više od 170 posto. Godine 1995. registrirano je 4700 slučajeva, a 1999. godine 12700 osoba bilo je prisluškivano (prema podacima u časopisu Connect). Ta je brojka zastrašujuće velika u odnosu na broj prisluškivanih osoba u SAD-u, gdje je među 240 milijuna građana, prema službenom Wiretap Reportu policija nadzirala telefonske razgovore samo 1190 osoba. Njemačka javnost zato upozorava na opasnost od "lavine prisluškivanja koja je svake godine sve veća". Upravo tim riječima Jürgen Welp, umirovljeni profesor pravnih znanosti iz Münstera, poziva na provjeru uspješnosti prisluškivanja, te tvrdi da nakon olakog izdavanja odobrenja za prisluškivanje kriminalistička obrada uglavnom završava bez ikakvog konkretnog rezultata. Za prošlu i ovu godinu još ne postoje potpuni statistički podaci. Većinom je riječ o prisluškivanju zbog sumnje u postojanje teškoga kažnjivog djela, a broj će sigurno porasti s obzirom na to da je vlada početkom ove godine proširila katalog kažnjivih djela kad je prisluškivanje zakonski dopušteno. Nakon terorističkih napada na SAD, ovlasti tajnih službi i policije još su povećane, a ponuđači telefonskih usluga, uključujući i mobilne, zakonom su obvezani omogućiti prisluškivanje.
Najviše pozornosti nedavno izazivala je rasprava o sudbini spisa koje je bivša istočnonjemačka tajna služba STASI načinila prisluškujući bivšega njemačkoga kancelara Helmuta Kohla. Manje pozornosti privlači prisluškivanje novinara, ali ima i takvih slučajeva. Bremenski novinar Rolf Gössner doznao je da ga prisluškuje Ustanova za zaštitu ustavnog poretka zbog napisa o tajnim službama. Stručnjaci procjenjuju da novinare često prisluškuje i Savezna obavještajna služba BND preko svoga sustava za automatsko prisluškivanje. Taj sustav snima razgovore u kojima se pojavi određena riječ, primjerice droga. Budući da novinari često istražuju teme vezane uz kriminal, postaju žrtve sustava prisluškivanja.
U susjednoj BiH također je bilo političara s tvrdnjama da su prisluškivani i praćeni. Navodno, jedna od brojnih obavještajnih službi u BiH, muslimanski AID, može istovremeno prisluškivati 40000 telefonskih razgovora (fiksnih i mobilnih), gdje prisluškivanje mobitela služi usput i za lociranje njegovog korisnika, a za svoj rad nije dužna podnositi izvješća federalnim vlastima, tj. nije im odgovorna. Ipak, novim Zakonom o sigurnosno-obavještajnim službama predviđeno je kako će ubuduće samo Vrhovni sud Federacije BiH moći izdati nalog za prisluškivanje i praćenje, i to samo pod strogo određenim uvjetima. U masmedijima može se naći informacija ("ozbiljnog izvora") da se samo u Sarajevu sluša oko 600 telefona. To je s tehničke strane posve izvedivo, međutim za prisluškivanje je osim uređaja potrebna i radna snaga. AID ima oko pet stotina suradnika, a za svoje potrebe i u skladu sa zakonom ova služba ima namjenski napravljen i opremljen prostor u Pošti gdje je smješten MR. MR je međurazdjeljnik koji, zapravo, omogućava paralelno prespajanje kablova i njihovo sprovođenje do centralnog punkta u samom AID-u. Zanimljivost regulirana propisima kaže da sobu sa MR otključavaju dva ključa - jedan čuva direktor Pošte, drugi direktor AID-a. Kada su svojedobno pripadnici stabilizacijskih snaga u BiH (SFOR i IPTF) odlučili zaviriti u ovu prostoriju na Dolac Malti, morali su razvaliti vrata?! Iz ovog se zaključuje da je Pošta vrlo važan čimbenik u provođenju (legalnog ili nelegalnog) slušanja telefona. Da su toga bili svjesni i SFOR i IPTF, ilustriraju upravo njihove kasnije nenajavljene posjete objektima ili PTT ispostavama u Varešu, Livnu, Mostaru, Sarajevu...
I u Hrvatskoj se u medijima pratilo nekoliko afera s tajnim prisluškivanjima. U jesen 1998. godine, zagrebački političar dr. Krešimir Franjić uskovitlao je prašinu svojim javno izrečenim tvrdnjama da se njegov mobitel prisluškuje. Čak je naveo i telefonski broj 385-167 s kojeg se to prisluškivanje, navodno, provodi. Iako su sumnje dr. Franjića imale posebnu "težinu", jer je on obavljao dužnost dopredsjednika Gradskog odbora Hrvatske narodne stranke, do kraja razjašnjene nisu bile nikada. Telefonski broj koji je on očitao na zaslonu svog mobitela, i za kojeg je tvrdio da je prisluškivačev, bio je nepostojeći, a telekomunikacijski su stručnjaci tvrdili da je riječ o pozivima preko stare analogne centrale, kod kojih se pozivatelj ne može identificirati. Prema njihovom prilično logičnom tumačenju, prve tri znamenke (385) pozivni su broj za Hrvatsku, a četvrta (1) za grad Zagreb. Posljednje dvije znamenke (67) najvjerojatnije uistinu pripadaju telefonskom priključku s kojeg su pozivi dr. Franjiću dolazili, ali to je premalo da bi se pozivatelj mogao locirati i identificirati. Uostalom, nejasna je i stvarna potreba za takvim načinom prisluškivanja doktorovog mobitela, jer ga se špijunirati moglo i puno jednostavnije, djelotvornije i profesionalnije. Drugi primjer je akademika Vlatka Pavletića koji je u vrijeme dok je bio predsjednik Hrvatskog državnog sabora i privremeni zamjenik Predsjednika Republike (prosinac 1999) javno ustvrdio da se prisluškuju čak i telefoni u njegovom saborskom uredu, ali dokaze za to nije mogao podastrijeti. Početkom godine, kad je izbila afera s Krunoslavom Canjugom, tadašnjim županijskim državnim odvjetnikom u Zagrebu, često je spominjano kako su krunski dokaz o navodnom mitu prisluškivani telefonski razgovori koje je vodio s odvjetnikom Mirkom Batarelom. U medijima su se iznosile ocjene o dokazima do kojih je USKOK došao prisluškivanjem, a Večernji list objavio je da policija, točnije Odjel posebnih kriminalističkih poslova, raspolaže tehnikom koja omogućuje prisluškivanje razgovora s mobitela. Sofisticirana oprema navodno je nabavljena u Izraelu, a koristili se se i "uslugama" operatera koji su dostavili podatke i o vlasnicima mobitela i brojeve koje su zvali prisluškivani.
Samo ti sinko (administratore) radi svoj posao.