Citat:
BluesRocker:
Radnik pošteno odradi svoj posao za platu...
Vidi se da ovde malo ljudi ima predstavu šta to znači imati radnike i koliko to zapravo glavobolje može da donese. Priča o dobrim radnicima i zlim poslodavcima je krajnje smešna za svakoga ko je u toj tematici. Loših, zlih i neodgovornih ljudi ima na obe strane. Često se dešava da su radnici neodgovorni, da ponekad ne dođu na posao (smisle neki razlog), hvataju krivine kad god mogu, traljavo rade posao tako da neko iza njih mora sve da proverava i ispravlja greške, neljubazni sa mušterijama/klijentima, rade alkoholisani (starije generacije) ili neispavani (mlađe generacije), kad odlaze iz firme to uopšte i ne najave nego se samo ne pojave na poslu itd... Loši radnici mogu itekako da nagrde firmu bez obzira koliko se ovde predstavlja da su nebitni i mali. Naravno, nisu svi radnici takvi, u pitanju je jedan manji procenat, isto tako ni svi vlasnici nisu loši. Prema tome, iskazivanje neke poente gde se radnici predstavljaju kao zlato a poslodavci kao sotone je krajnje bezveze. Jasno je da u međusobnim odnosima kombinacija dobrog radnika i zlog poslodavca postoji, ali mi nije jasno kako se u pričama o odnosima između radnika i poslodavca gotovo uvek uzme takva kombinacija.
Citat:
Tyler Durden:
Gle Odine, znam da si pametan čovjek i da sigurno jako dobro vidiš razliku između pozicije poslodavca koji može da zaposli deset ljudi na istoj poziciji na kojoj sam ja i da ga boli uvo kad sutra odem, i pozicije mene koji mogu da radim u tačno jednoj firmi u jednom trenutku u vremenu i kad dobijem otkaz sutra da imam realno mnogo veći problem.
Stvarno nema smisla da o tome diskutujemo.
Pozicija radnika i poslodavca uopšte ne treba na taj način da se poredi. Radnik treba da radi i za to prima platu. A poslodavac nema odnos samo prema radniku nego mora da vodi posao i da zaradi novac koji posle daje radniku. Tu dolazimo do druge uobičajne teze kad su u pitanju poslodavci: oni se uglavnom predstavljaju kao ljudi kojima pada novac sa neba, većinu zadržavaju za sebe jer su previše bahati a mali deo novca daju radnicima, jedva koliko mogu da prežive. Ovo uopšte nije reprezentativan primer poslodavca, većina njih grca u problemima i sve teže nalazi način da zaradi novac (privreda koja je stala, kupci koji ne plaćaju, država koja pritiska nametima...). Ko ne veruje, neka otvori svoju firmu i neka proba da radi pa će posle par meseci videti kako stoje stvari.
Prvo i osnovno, ljudi treba da odluče da li hoće komunizam ili kapitalizam. Ne tvrdim da je nešto od ta dva bolje od ovog drugog ali prvi korak je da se izabere.
Kad se izabere onda treba tako i organizovati stvari. Pretpostavimo da smo izabrali kapitalizam. U tom slučaju, privatna firma i poslodavac ne treba da bude opterećen nikakvim socijalnim aspektima za radnike. Dakle radnici rade, primaju platu, poslodavac može da otpusti bilo koga ako mu radnik ne odgovara/ne treba, isto kao što i radnik može da ode od poslodavca iz istih razloga, ništa otpremnine, ništa bilo kakvi dugi bakrači... Dakle radiš ili ne radiš.
Radnik koji je ostao bez posla automatski ulazi u socijalni program koji vodi država. Dakle država na sebe preuzima socijalnu ulogu, a ne da je nameće poslodavcima pa da moraju da plaćaju nekakve otpremnine i druge stvari koje su zaostavština iz komunizma (minuli rad, regres, topli obrok...). Postoji samo plata, ona je onoliko koliko je dogovoreno sa poslodavcem i to je to.
Treba uspostaviti redovne i rigorozne inspekcije koje proveravaju poslodavce u vezi svih stvari vezano za rad i radnike: rad na crno, uplaćivanje poreza i doprinosa, radno vreme, odmori i sve drugo što treba proveravati kako bi se sprečilo izrabljivanje i drugi oblici nefer odnosa. Nije dovoljno samo napisati zakon.