Za Suncev sistem mozemo reci da predstavlja pravi nebeski vrt koji se sastoji iz raznolikih tela.
Do sada je poznato devet planeta i preko 65 njihovih meseca - satelita.
Samo su Merkur i Venera bez pratioca.
A tu je i asteroidni pojas sa bezbroj malih clanova. On se pruza izmedju Marsa i Jupitera.
Sve planete Suncevog sistema delimo na unutrasnje i spoljasne.
U prve spadaju:
- Merkur,
- Venera,
- Zemlja i
- Mars,
a u druge:
- Jupiter,
- Saturn,
- Uran,
- Neptun i
- Pluton.
Jedan od korifeja teorijske astronomije i nebeske mehanike Francuz Irben Leverje (1811-1877) je na osnovu uocenih poremecaja u kretanju Urana predskazao polozaj osme planete i ona je potom, 23. septembra 1846, otkrivena. Dobila je ime Neptun. Nedelju dana kasnije Leverje je izjavio da mora postojati jos jedno nebesko telo. U rekordno kratkom vremenu od deset dana, 10. oktobra, pronadjen je veliki Neptunov satelit Triton.
Konacno, radeci mnogo godina kasnije po programu Persivala Lovela, vatrenog zagovornika postojanja kanala na Marsu, Klaj Tombo je posle hiljada casova traganja 1930. pronasao devetu planetu, Pluton. Astronomi ubrzo shvataju da masa Plutona nije dovoljna da bi se objasnilo gravitaciono dejstvo kojem je on izlozen.
Zakljucak je bio: nedostaje jos neka planeta, nazovimo je „X“, koja bi, ako bismo rovali mitu drevnih Sumera, morala biti planeta Nibiru.
Prvi korak ka planeti „X“ ucinio je C. Kovel. On je ranih osamdesetih godina proslog veka dobio jednu svetlu tackicu na fotografskoj ploci, ali u njoj nije prepoznao deseto nebesko telo (planetu?) Suncevog sistema.
Tek 2002, sedamdeset dve godine posle pronalaska poslednje, devete planete - Plutona, M. Braun i C. Truhiljo sa Kalifornijskog instituta za tehnologiju, pomocu palomarskog teleskopa sa ogledalom precnika 1,2 m uocavaju jedno nebesko telo upola manje od Plutona, da bi zatim to svoje otkrice potvrdili kosmickim teleskopom „Habl“. Svet je 7. oktobra 2002. saznao da postoji hipoteticna planeta „X“, i da se ona nalazi dalje od Plutona.
Astronomi su prekinuli sa tradicijom koriscenja imena iz grcke i rimske mitologije, i novootkriveno nebesko telo krstili su imenom
"Kvavor".
Ono je pripadalo zacetniku plemena Tongva koje je zivelo u oblasti Los Andjelosa, u Kaliforniji. Merenja su pokazala da je precnik Kvavora oko 1.250 km, da je on veoma udaljen od Sunca (6,5 milijardi kilometara) i da kao suzanj kruzi oko njega s periodom od 288 godina. Ledeni patuljak Kvavor je tri puta manji od Meseca, ali je veci od svih asteroida Suncevog sistema skupljenih "na gomilu".
Iskrslo je vazno pitanje: da li je Kvavor deseta planeta ili asteroid koji potice iz Kujperovog pojasa. Konacno je zakljuceno da se radi o asteroidu. Kao i to da razmatranje njegovih osobina navodi na ideju da i Pluton predstavlja Kujperov asteroid, a ne planetu!
Zbog toga bi, ako Medjunarodna astronomska unija odluci, Pluton mogao preci iz „prve lige“ - lige planeta, u „drugu ligu“, u kojoj se nalaze milijarde asteroida velicine vecih gradova i stotine hiljada gromadnijih asteroida, od kojih bi svako moglo da prekrije povrsinu osrednje drzave na Zemlji. Srecom, pripadnici i jedne i druge nebeske porodice se krecu podalje od Zemlje.
Do sledeceg vaznog otkrica u potrazi za desetom planetom dolazi 14. novembra 2003. Tada vec pomenuti M. Braun i C. Truhiljo, pojacani Dejvidom Rabinovicem sa Univerziteta Jejl (SAD), pomocu palomarskog teleskopa na nebu otkrivaju jednu svetlu tacku koja se tokom vremena polako pomera. Pokazace se da je to najhladnije i istovremeno najudaljenije nebesko telo Suncevog sistema, prvi objekt koji bi mogao pripadati davno pretpostavljenom Oortovom oblaku, nekoj vrsti "kosmickog frizidera" s dubokim zamrzavanjem u kome se nalazi nebrojeno mnogo "ledenica" u stanju stalnog kretanja.
Pored palomarskog teleskopa u osmatranje daleke "svetle tackice" dao se i novi Spicerov teleskop za infracrveno zracenje. On je snimio toplotne karakteristike neznanca i doprineo njegovom detaljnijem izucavanju. Tako su navedeni astronomi iz tri cuvene americke naucne institucije pre nekoliko dana, tacnije 15. marta ove godine, izneli u javnost najnovije otkrice - iznalazenje nebeskog tela udaljenog od Sunca oko 13 milijardi km! To rastojanje je 90 puta vece od udaljenosti Zemlje od Sunca, ili tri puta vece od udaljenosti poslednje planete Suncevog sistema Plutona od Sunca! Da bi svetlost Sunca stigla do tog dalekog tela njoj je potrebno oko pola dana! Putnik koji bi krenuo sa Zemlje kosmickom letilicom Satl do njega bi stigao tek posle priblizno 40 godina!
Kako su merenja sa Spicerovim teleskopom pokazala da je temperatura na povrsini posmatranog tela veoma niska, to su srecni astronomi ovom nebeskom putniku "izdali pasos" u kome su upisali ime "Sedna". Njega su izabrali u cast eskimske boginje Sedne, za koju se davno verovalo da vlada morima. Ona po predanju boravi na dnu mora i daruje zivot svemu sto u njemu zivi. U zvanicni astronomski katalog Sedna je, prema datumu njenog otkrica, upisana kao objekt: 2003 VB12.
Pogledajmo sta jos u astronomskom pasosu
Sedne (2003 VB12) pise.
- U njemu stoji da Sedna pravi jedan krug oko Sunca za 10.500 godina.
- Njoj je potrebno 40 dana da izvede jednu rotaciju oko svoje ose.
- Sedna putuje oko Sunca po veoma izduzenoj elipticnoj putanji i da dolazi iz Oortovog oblaka. Njeno otkrice moze se uzeti za dokaz postojanja Oortov oblaka, iako on direktno teleskopom do sada jos nije vidjen na nebu. Kao i to da se pomenuti oblak proteze mnogo blize Suncu nego sto se ranije pretpostavljalo. Na taj nacin Sedna je pored kometa posluzila i kao svojevrsni glasnik iz Oortovog oblaka. Buduci da se u njemu nalaze praoblici materije iz koje je sazdan Suncev sistem, proucavanja Sedne i njoj slicnih tela su od vaznosti za sticanje novih saznanja o evoluciji kosmicke materije.
Smatra se da je u davnoj proslosti Suncevog sistema, nedugo po njegovom nastanku, postojalo nebrojeno mnogo malih ledenih nebeskih tela koja su kruzila oko Sunca. Dolazeci u blizi kontakt sa postojecim planetama, ona su kao iz prackica bila izbacivana na putanje koje su vodile sve dalje od Sunca. Kretanja ovih tela su zatim dolazila pod uticaj najblizih zvezda, sto je dovodilo do njihovog usporavanja i trajnog vezivanja za Sunce. Pretpostavlja se da se to desilo i sa Sednom.
Odgovor na pitanje o velicini Sedne, dobijen je putem merenja toplotne Sunceve energije koju ona reflektuje ka Zemlji sa poznatog rastojanja. Na taj nacin ustanovljeno je da precnik Sedne iznosi najvise oko 1.800 km, tj. da je ona po velicini na sredokraci velicina "Kvavara", najveceg poznatog tela iz Kujperovog pojasa, i Plutona.
Da li se na osnovu ovih razmera Sedne, moze zakljuciti da ona predstavlja planetu ili ne?
Da bi se na to odgovorilo, mora se sacekati da Medjunarodna astronomska unija da preciznu definiciju za nebeska tela koja cemo ubuduce zvati planetama. Trenutno u tom pogledu ne postoji saglasnost medju astronomima sveta.
Neobicno je, ali je istinito, da su M. Braun, C. Truhiljo i D. Rabinovic, astronomi koji su otkrili Sednu, izjavili da smatraju da Sedna nije planeta!
Time su ispoljili naucno postenje, jer su se na ovaj nacin odrekli otkrica desete planete Suncevog sistema. Uistinu, veoma je tesko presuditi sta je sta na nebu kada je granicna linija izmedju planeta, asteroida i kometa tako difuzna, kako se pokazalo nedavnim pojavljivanjem Sedne, Kvavara i nebeskog tela 2004 DW na astronomskoj sceni. Braun, Truhiljo i Rabinovic smatraju da je Sedna planetoid (nebeski objekt loptastog oblika koji je relativno mali da bi poneo ime planete).
Sledeci razmisljanja pomenutih astronoma, Pluton bi trebalo smatrati do sada najvecim poznatim telom Kujperovog pojasa. Drugi po velicini pripadnik istog pojasa tada bi bio Kvavar. Za sada Sedna predstavlja jedini znani objekt unutrasnjeg Oortovog oblaka, tako se ni ona ne kvalifikuje za ulazak u drustvo planeta. To znaci da po Braunu, Truhilju i Rabinovicu Suncev sistem ima osam, a ne devet planeta. Medjutim, postoje i astronomi drugacijeg misljenja. Njihova alternativna definicija planete je da je to objekt Suncevog sistema koji je stekao oblik kugle dejstvom sopstvene gravitacije!
Sledece pitanje koje se moze postaviti je da li je Sedna objekt iz Kujperovog pojasa? Odgovor je: ne, jer ona nikada ne ulazi u taj pojas koji se nalazi nesto dalje od Neptuna. Sedna je za sada specijalan slucaj, jer ona ne prilazi Suncu blize od 75 astronomskih jedinica (1 A.J. je rastojanje Zemlje od Sunca, oko 150 miliona kilometara). Na drugoj strani, objekti iz Kujperovog pojasa dospevaju na udaljenosti od 35-45 A.J. od Sunca. Takvih 40 svetlih objekata otkrila su tri pomenuta astronoma od jeseni 2001. do nedavno.
Naucnici spremaju nova istrazivanja. Pomocu neprevazidjenog Hablovog kosmickog teleskopa oni ce potraziti Sednin mesec (satelit). U postojanju takvog meseca astronomi vide objasnjenje za izuzetno sporu rotaciju Sedne oko svoje ose. Za jednu rotaciju njoj je potrebno 40 dana. Po rotaciji ona spada u najsporije objekte Suncevog sistema. Od nje su samo sporije planete Merkur i Venera. Kako su do otkrica Sedne Braun, Truhiljo i Rabinovic pretrazili samo 15 odsto neba, oni ce uskoro nastaviti pretrage. Tako mozemo ocekivati nove nalaze neobicnih tela iz "dalekih krajeva" nalik Sedni, prvom objektu iz Oortovog oblaka koji je trijumfalno usao u istoriju astronomije.
Prof. dr Vladimir Ajdačić