Citat:
Zaista, pitanja duse i nekog uzvisenog stanja koje eto postoji ali ne moze da se izmeri u materijalnom svetu treba da ostane u nekom ultra domenu
Slicna situacija je postojala u vreme dominacije Newton-ove mehanike, pre teorije mikrocestica.
Znalo se da kugla od drveta i kugla od olova podlezu istim zakonima, i da ce i jedno i drugo padati niz strmu ravan.
Jedina razlika koja je bila poznata je da je kugla od olova
iz nekog razloga vece gustine. I to je odprilike sve
sto je Newton-ovska fizika tog vremena mogla smisleno da odgovori.
Iz te situacije, postojale su dve opcije: da se tvrdoglavo sedi i ceka na resenje u ogranicenom i dovrsenom sistemu
cinjenica, ili da se naprave smele predpostavke, i krene u nepoznato.
Naravno, posto ljudsko traganje za znanjem nema ogranicenja, uza svo duzno postovanje prema ovom prvom,
krenulo se u ono drugo - teoriju mikrocestica. Nekoliko vekova posle toga, taj drugi novi pristup je doneo jednu
sasvim novu sliku sveta koji nas okruzuje. Ta slika nije iskljucivala niti ponistavala ni jedan od postulata Newton-ove
mehanike, ali je opisala jednu potpuno suludu igranku sa neocekivanim pravilima na vecem nivou finoce fizickog sveta.
Zbivanja na tom vecem nivou finoce su se pokazala potpuno samosvojnim u odnosu na tada postojece znanje o silama
fizickog sveta. Kako se pokazalo, gravitaciona sila je jedna vrlo neuticajna sila u odnosu na vecinu ostalih otkrivenih.
U isto vreme je pokazano da je kljuc neresenih zagonetki u domenu mehanike zapravo u tom novootkrivenom domenu.
Lopta od olova je gusca od lopte od drveta zbog unutrasnje organizacije materije i energije na novootkrivenom nivou
vece finoce.
Citat:
Ono sto mislim da je prepreka je - svest, razmisljanje. I kada bi znali kako to funckionise mozda bi vec danasnji
superkompjuteri bili sasvim dorasli tom zadatku da simuliraju razmisljanje. No mozda je to bas ono sto zahteva desetine
milijardi uvezani neurona da bi se simuliralo, sto onda baca u nemogucu misiju danasnji hardver.
Nauka danas je pred potpuno slicnom dilemom.
Shvatilo se odprilike (pitanje je da li to najzadrtiji pobornici nauke hoce da priznaju ili ne), da sadasnje znanje postojecih
nivoa finoce ne moze da razresi neke stvari. Covek se ne moze leciti prebrojavanjem atoma natrijuma u tacnoj proporciji
prema atomima kalcijuma koji ce mu se strpati u usta. Niti se psiholoski identitet coveka moze objasniti preciznom mapom
u kojoj ako neuron #121312312312312312312312312312 okine neuron #34534534534534534534534534534534 u trenutku
t0 onda je on tuzan, a ako neuron #1765176517651765176517651765176517651 okine neuron #987698769876987698769876
ocito da se raduje zbog postignutog gola, te da je sve sto treba da mu se umanji depresija zbog gubitka voljene osobe
poboljsati cirkulacija impulsa izmedju neurona iz grupa alphaXYZ i betaMPQ.
U traganju koje traje vec skoro 70 godina, pomalja se nova ravan finoce sa svojim zakonima.
Potpuno koliko nivo mikrosveta trascendira prostu mehaniku, nova ravan potpuno transcendira kako energiju, talasnu prirodu
sveta na racun necega sto se obicnim jezikom moze nazvati
smisao, a mnogo preciznije
multidimenziono polje
struktuirane smislenosti.
Jednodimenzionalni sublimat tog polja se zove
informacija. Svaki pocetnik u programiranju sa time operise svaki bogovetni
put kad napise nesto tipa "int nBrojDanaUNedelji = 7", cime energiju u nekoj lokaciji u fizickoj memoriji uparuje sa odredjenim
znacenjem i nadalje manipulise prostije zakone fizickog medijuma (elektricne impulse procesora, magnetne impulse hard
diska) da bi izveo zeljenu transformaciju u domenu informacije.
Ono sto je prvi formulisao Carl Gustav Jung (a Tesla potrosio cetvrtinu stvaralackog zivota eksperimentisucu sa time) je da ljudska
bica svojom psiholoskom sustinom egzistiraju manje ili vise pasivno u tom opstem polju koje prozima ceo poznati fizicki svet i sustinski
diktira zbivanja u kompletnoj materijalnoj fizici. Najizrazitiji primer je genetika gde je odavno postalo jasno da su dosadni i monotoni
lanci istih molekularnih struktura (adenin, guanin, citozin, timin) zapravo tu sa
ciljem odrzavanja i sprovodjenja informacionog procesa.
Krajnje interesantna cinjenica za nas smrtnike je da smo
niti kreatori, niti vlasnici tog informacionog polja.
A, ocito je da smo u njemu.
E, sada, kao sto rekoh postoje dva puta.
Jedan put bi bio analogan insistiranju na Newton-ovom putu - da u cilju preciznog, striktno naucnog metoda posadimo desetine
hiljada stabala jabuka, i da ispod svakog stabla posadimo po tim naucnika kojem ce nekoliko puta dnevno padati jabuke na glavu,
sto ce oni uredno beleziti, nekoliko puta godisnje se sastajati na simpozijumima (od kojih je onaj u Jabuckom Ritu najugledniji) gde
ce opisivati detaljno razlike izmedju pada zlatnog delisesa i zelene petrovace na glavu.
Ili, analogno tome - da trpamo megaterabajtne klastere u multiprocesor arrays, da pokupimo sve moguce rezultate svih mogucih
search masina ne bi li napravili masinu koja misli, da popisemo sve moguce neurone ljudskog mozga, da precizno mapiramo sve sta
se dogadja sa njima u razlicitim stanjima, pa da guslamo.
(...malo sutra...)
Drugi put je, srecom vec odavno poceo, baziran kao i sva prava nauka na klikeru istrazivaca pre svega, tek posle toga na brutalnoj
sili postojece tehnologije.
Medjutim, nezgodan je u tome sto vise nego ikada dotice obicno ljudsko bice. Za razliku od Ajnstajna, Bora, Hajzenberga, ciji radovi
su mogli sve do Hirosime i Nagasakija da apsolutno ne zanimaju niti sustinski doticu prosecno ljudsko bice, u ovoj epohi saznanja ga
i te kako doticu. Eksperimenti se rade u zatvorenim institucijama, publikuje javno takoreci nista, timovi sve tri svetske velesile i jos par
drugih drzava istrazuju i cesto sprovode masovne eksperimente nad javnim mnjenjima koje cesto nista i ne sluti.
Da stvari budu jos nezgodnije i klizavije, cesto se ispostavlja da su razni opijumi za narod, bradati popovi, lukave hodze, celavi
budisti, konfucijanisti sa kikom jos odavno rekli
neke stvari (ne sve, naravno) koje se pokazuju kao tacnim.
Istoj ekipi se mogu dodati i filozofi, pesnici, i umetnici, koji (kako je davno govorila moja profesorka srpskog) mogu da izreknu daleko
jace istine i da njima promene svet daleko vise nego ljudi egzaktnih znanja.
I tu nauka danasnjice naprosto ne zna, ili ne sme, ili nece da lane pravu stvar. Ili ceka da dodje dan neko dete kaze da je car go.