Meni nije jasno šta je zapravo problem.
Evo, baš smo nedavno razgovarali o obradi adresa. Ono što bih ja preporučio je sledeće:
— adresa sadrži oznaku jezika, npr. /sr/1567, ili /1567/sr (ili bilo koja od brojnih mogućnosti) za članak 1567. na srpskom jeziku. Ako koristiš imena kao identifikatore članaka (npr. „about“, „prices“ itd.) preporučujem da koristiš jedinstvene identifikatore, a ne da ih prevodiš (u „o-nama“, „cene“...), i to iz više razloga (posetioc kada jednom shvati kako se formiraju URL-ovi, može i sam da zameni /en/ sa /de/ ili nešto slično; zatim, smanjuješ potrebu za držanjem tabele mapiranja identifikatora sa svakog jezika na sve druge)
— kada adresa ne sadrži oznaku jezika (znači ne sadrži npr. dvoslovni ISO 639 kod), onda isporučuješ „podrazumevanu verziju“ i to tako što bar u nekoj meri poštuješ „Accept-Language“ zaglavlje (npr. ako ono sadrži samo engleski jezik, onda ga ne poštuješ (isporučuješ jezik koji veruješ da će razumeti što šira ciljna populacija, npr. srpski ili engleski), a ako sadrži više jezika, onda znači da je neko to podešavao, i ima smisla koristiti ga
Ok, ovo su samo neke ideje kako to uraditi, ali to je moguće na mnogoo načina, pa zaista ne vidim šta je problem. Problem je da ustanoviš o kakvom obrascu korišćenja će se raditi (da li će biti svega nekoliko jezika, ili će se dodavati prevodi proizvoljno?) i da u skladu sa tim formulišeš zahteve i rešenja.
Možda se moje mišljenje promenilo, ali ne i činjenica da sam u pravu.