Postovani dane,
Ono sto ja vidim je da ti jednostavno imas visak slobodnog vremena, koje 'koristis' u prokrastinaciji.
Mislim da je prvi paragraf osobe pod nick-om 'obucina', na tvojoj temi zaista odlican.
http://www.elitesecurity.org/tema/166520/0#1083789
Takodje, pctel ima izuzetno zdravo razmisljanje i pristup. Mozda ti se ne svidja ton, ali je realista. A sad, ti uvijek mozes da izaberes da te neko ushusHsHsHsHkava i prica ti lijepe price, ili da izaberes da cujes kako stvari stoje.
Tvoja porodica, vjerovao ti to ili ne, takodje utice na tvoje sadasnje razmisljanje. Kroz obe teme koje si postavio, ti nosis neki osjecaj...nametnutosti...dozivljavas kao da je to sve pred tobom nesto sto se MORA, a ne nesto sto zelis, i naravno da imas negativan, odbojan stav prema tome. Takodje, tvoje negativne konotacije tipa: polako padam, i sl., i to sve u sadasnjem vremenu - to nista ne pomaze, nazalost. To je moje vidjenje tvoje situacije.
Slazem se sa pctel-om kada on kaze da misli da ti dovoljno ne poznajes sebe. Ok. Ti si tinejdzer, i polako ces sebe upoznati, ali umjesto da gledas u plafon i mislis se...'zasto sam ja jedini na ovom svijetu u ovakvoj situaciji', ja bih ti predlozila da uradis sljedece:
Procitao si komentare sta ti ljudi savjetuju, i stavise, neki od njih navode svoje greske, pa ti bude pametan i ne pravi iste. Posto si sada neodlucan kako-sta, ne znam da li imas nekog od rodbine ko zivi na selu, ili eventualno da li znas nekog ko radi na gradilistu. E ovako, prijavi se da sedmicu dana tokom ovog dolazeceg raspusta u aprilu, da se budis u POLA PET ujutro, ponesi rukavice, kapu, i neke starije farmerke, i topao dzemper, i pravo na FIZICKI rad. Vjeruj mi, sve ove rijeci koji ti ljudi savjetuju, sve je to nista ako sam nesto ne iskusis. Ne znam da li je sedmica dana dovoljna, ali u ovakvim uslovima - posto ne mozes da odvojis vise vremena (nije ljetni/zimski raspust), sedmica moze da posluzi. Ne moras da radis u nedjelju, ali sest dana da odradis, to bi bilo fer. Ponesi takodje rucak od kuce, bocu vode eventualno.
Sta god oni rade, i ti navali. Znaci od pet ujutro, a ostani do sest-sedam uvece - od zavisnosti gdje se nalazis: gradiliste/selo. E sad, ti se vracas kuci u to vrijeme, a ljudi na selu jos uvijek imaju poslove i nakon toga, ali za svrhu eksprimenta, ja mislim da je jedno 12-13 sati fizickog rada sasvim dovoljno tokom tih sest dana (rad od 12-13 sati svaki dan, a NE ukupno).
Kada covjeku ovako krenu da lutaju misli, najbolja stvar koja moze da te izbaci iz takve negative kolotecine jeste da se bacis i da vjezbas svoje tijelo, i tako ce ti i misli poprimati drugacije signale.
Sindrom drrrrr----mrrrrrrrrrrrrrrrrr nije jedinstven u tvojoj porodici. Samo je shvatanje tih slova i pozicija drugacije u nekim pozicijama. Vidis, bez iznosenja licnih detalja, htjela bih da ti iznesem primjer jedne drrrrr/mrrr osobe koja ima dobar posao/poziciju, i voli svoju posao, ali takodje, kada ljeto dodje, ta osoba puna radosti ide na odmor u selo kod svojih rodjaka i dok se mala djeca igraju i sl., ta osoba radi i pomaze od jutra do mraka, kao da zivi i radi u tom mjestu ko zna koliko. Nijedan posao toj osobi nije ispod casti, jer je POSTEN posao. Stavise, ta osoba ne bude placena za ono sto radi, i novac/pozicija/posao toj osobi nije mjerilo uspjeha.
Nije to bitno ko je koju skolu zavrsio na kraju, ko je mrrrr/ko je drrrr - sve je to relativno, i ljudi/pozicije se smjenjuju. Shvatam da ti mislis da je to jedina stvar na svijetu kojoj treba da tezis, jer ti tako okolina nalaze i gleda, jer zaboga - malo mjesto - carsija brine tudju brigu. :)
Samo ce ti vrijeme pokazati da je puno bitnije da ti pronadjes sebe, da nadjes ono sto volis, i da se tome posvetis, a uspjeh ce dolaziti sam od sebe kada radis nesto sto te zanima.
Evo, sjetih se sada jednog post-a Ivana Dimkovica, gdje prica da je dobijao dvojke? (ispravi me ako grijesim) iz informatike u srednjoj; ali on je nasao svoj poziv (da tako kazem) i to ga uopste ne pogadja. Covjek radi ono sto ga zanima. Takodje, eto, primjer 'obucina' (iz druge teme koju si postavio), covjek padao po ko zna koliko puta, sto sam kaze, a sam je nasao sta ga privlaci i sta mu lezi, tome se posvetio, i naravno da su rezultati sami dolazili.
Ja vidim da ti poistovjecujes vrijednost sebe kao osobe u zavisnosti od ocjena koje dobijas. Da ne daj Boze dobijes keca, jel' bi ti skakao kroz prozor? Jel' bi se tresao, mislio, sta ce mi roditelji reci?
Zasto ne sjednes sa njima i ne popricas? Roditelji su ti cesto najbolji prijatelji. U stvari, trebali bi da budu. Ako im objasnis u kakvoj si situaciji, i pitas ih za savjet, kako su oni premostili probleme na koje su oni nailazili kada su bili mladji, pa nema tog roditelja koji nece sjesti i reci - pa nije to nerjesivo. Mislim da je za pohvalu sto si sada spoznao da mozda stvari ne idu kako bi trebale ici, ali nije razlog za paniku.
Ti si bio sposoban da ucis do sada, i posto je ovo vjerovatno neki prvi veci dozivljaj sto se tice ispita za tebe, predlazem ti da sjednes sa svojim roditeljima, i ako treba, da popricas sa svojim profesorima o tome. Ako ti izadju u susret, onda su pravi ljudi. Nisi ti jedina osoba u toj situaciji, ma koliko ti ne vjerovao ovom sto ti kazem. Ako je malo mjesto, niko ne voli da prostire svoj ves pred carsijom. :)
Stvari su mnogo jednostavnije kada se podijele na dijelove, a i sam si rekao da si prosao srpski, i da je ostalo jos malo matisa. :) Da li ima neki normalan skolski psiholog u tvojoj skoli? Da li mozes da sjednes sa njim/njom i da razgovaras?
Tebi je potrebno da sa nekim radis u kontinuitetu do kraja prijemnih, neko ko ce biti tu za tebe i ko ce ti pruziti podrsku.
Ne neko ko ce te kritikovati, i govoriti - kako si ovakav/onakav, nego neko ko ce NAVIJATI za tebe, i govoriti ti da to mozes, i da nastavis dobro da radis kao sto si do sada.
Pitaj prvo svoje roditelje, a ako ne nadjes razumjevanje kod njih (dobro, nakon one pocetne panike - sta si cekao do sada/ovo ono - kad ih to prodje, dan, dva), onda idi i trazi pomoc od nekog drugog.
Ti si sam sposoban da rijesis svoj problem, jer si i sam sebe doveo u ovu situaciju.
Izbaci stvari koje negativno uticu na tebe - ako ti stalno npr. neko govori - uci, uci, uci, uci, a ti to vidis kao pritisak, fino uzmi 'iskljuc' dugmic u sebi, i pritisni ga. Nemoj da reagujes, jer time dajes vise povoda toj osobi da to nastavi. Kad ta osoba ode, ti uzmi 'ukljuc' dugmic, i pritisni, i stvari idu dalje.
Bitna je vjera u sebe. I rad. I tvrdoglavost. :)
Ne zavrsavaju fakultet ni skole oni koji se odluce da ne griju stolicu bar malo.
Vidis, mozda te trenutno nista ne zanima, ali samim tim upisom u srednju skolu, otvaras sebi vrata, da spoznas nove stvari – da budes izlozen novim stvarima, novim ljudima, novim idejama. Znaci, ako zamislis ucenje kao neku vrstu kljuca, koja ce ti otvoriti vrata da udjes, to moze da ti bude pocetak. I nije neophodno da imas perfektne ocjene. Vazno je da udjes. To je bitno.
A i da se desi da otreses, pa uvijek mozes da uradis godinu dana u nekoj drugoj srednjoj skoli, pa da trazis da se prebacis u tu prvu, ako i sam vidis da su ti ocjene onakve kakve bi trebale da budu.
Takodje, ni fakultet nije jedini izbor na ovom svijetu. Ima toliko puteva koje covjek moze da odabere, ali umjesto da sam sebi stavljas tu omcu oko vrata – sta ce drugi reci – od mene treba biti neko i nesto – skoncentrisi se na manje ciljeve – prvo misli o prijemnom, i kako ces da spremis gradivo, a onda imas CITAV raspust da razmisljas i da se gnjavis i sebi nabijas komplekse o tome ko bi ‘trebao’ postati. Pa zar ti hoces da ides necijim stopama, ILI DA PRAVIS SVOJE?
Iskreno se nadam se da ces odluciti nesto da preduzmes.