Interesantno je pitanje vizije, i samog dizajna koji proizilazi iz potrebe. Macintosh ima svoj sled, logiku, i meni je interesantno da li je prirodna, i jedina moguca. Kao korisnik Macintosha mogu da nazirem prirodan sled kreiranja resenja u kojima svi ucestvuju. I korisnici i dizajneri.
Tako da sada imamo resenja, i nezamisliv nam je drugaciji razvoj, i taj se niz prati od samog pocetka.
Ergonomija, dizajn i logika, polako se pretvaraju u samu filozofiju gledanja na stvarnost, ukljucujuci i segmente mode koji nemaju vezu sa funkcionalnoscu i stvarnim potrebama.
Nama jeste zamisliva platforma koja ima toliko blisku i prijateljsku interakciju sa korisnikom, i gledamo je u filmskim simulacijama naucne fantastike.
Interesantan je i zakljucak Steve, da te godine IBM hoce sve, i postavlja pitanje da li je George Orwell bio u pravu za 1984?
Dakle postavljam sebi pitanje, ko je bio blizi korisnicima i kreirao prozivode priblizavajuci se njihovoj viziji, a ko im je nametnuo resenja?
I da li uopste i postoje drugacija resenja, kada mi i dalje obradjujemo fotografski i video materijal, vrsimo simulacije i kreiramo tabele, isto kao i u samom pocetku. Na daleko tanjim monitorima i boljoj grafici.
Da li imate osecaj da su ovo prelomne godine u samom dizajnu i logici za Macintosh, isto kao te godine, posto granice sada mogu da se pomeraju prema viziji koliko to sadasnja tehnika omogucava?
Ja vec mogu da pretpostavim Macintosh sledece generacije. Ukljucice racionalizaciju pokreta pomerajuci granice do najnizih vrednosti teorijske fizike.
A to vec nije pitanje nametnutih resenja, vec ultimativnog zahteva korisnika.